Ako Flober sanja da napiše knjigu ni o čemu, on isto tako sanja da sastavi roman koji se „drži unutarnjom snagom stila”: ako Malarme izgovarajući reč „cvet” teži da obuhvati onaj koga nema ni u jednoj kiti cveća i da tako uspava svaku reč u bezdanu muzičkog ništavila, on je isto tako – on je u prvom redu – pesnik koji hoće „da prepusti inicijativu rečima, da upiše na stranicu knjige jednu neuništivu arhitekturu reči, koji tvrdi da je svet stvoren da bi dao jednu lepu knjigu”.
– G. P.
Možda je Virdžinija Vulf bila u pravu kad je svoje čitaoce uveravala da se idealno pisanje romana odigrava u pasusima i poglavljima, a ne u rečenicama. Sama rečenica za sebe nije u stanju da artikuliše svekoliki oblik romana u kojem se stiče mnoštvo rečenica i za koje je onda neophodno obezbediti neki dublji ritam. Ritam jedne rečenice nije dovoljan. Potrebno je da tekst romana bude ritmovan s one strane rečenice. Od pasusa do pasusa, od poglavlja ili odeljka do poglavlja i sledećeg odeljka.
– Jovica Aćin
Pesnik je dakako subjekt knjige, njena supstancija i njen gospodar, njen sluga i njena tema. I knjiga je doista subjekt pesnika, biće govora i znanja koje piše u knjizi o knjizi. Taj pokret kojim se knjiga, izgovorena glavom pesnika povija i savija u sebe, postaje subjekt po sebi i za sebe, taj pokret nije neka spekulativna refleksija ili kritika, nego pre svega poezija i istorija. Pismo se piše, ali se isto tako trza u svojoj rođenoj predstavi. Tako, u dubini ove knjige koja se beskrajno ogleda u sebi, koja se razvija kao jedno bolno propitivanje o vlastitoj mogućnosti, forma knjige predstavlja samu sebe.
– Žak Derida
U mnogo navrata, kod Šekspira i kod Kalderona, bitke ispunjavaju poslednji čin, a kraljevi, kneževi, štitonoše i pratioci „daju se u bekstvo”. Zaustavljaju se u trenutku kada bivaju vidljivi gledaocima. Scena nalaže zastanak bekstva dramskih likova. Njihov ulazak u prostor pogleda onih koji ne učestvuju u akciji i koji su im istinski nadmoćni, omogućava napuštenima da dođu do daha i obuhvata ih novom atmosferom. Otuda scenski fenomen nastupa „u bekstvu” izvlači svoje skriveno značenje. Čitanje te formule uvodi u igru nadu u mesto, svetlost ili osvetljenost pozornice na kojoj bi i naše bekstvo kroz život zaštitili nepoznati posmatrači. – Valter Benjamin