Nameće se pitanje – kako se desilo da akteri ove priče, uprkos svom različitom socijalnom poreklu i statusu, nakon dugog razdoblja i vrlo različitih životnih i profesionalnih iskustava, utočište nađu u istom društvu? Drugim rečima, šta je to što ih odlikuje i što ih, zahvaljujući tim odlikama, povezuje? Da rezimiramo: u najkraćem – to što su bili i teoretičari i praktičari, i disidenti i emigranti…
Nije čudo što niko iz ove „četvoročlane bande” nije imao univerzitetsku karijeru. Jer, kako je govorio Niče, univerziteti su „tek elementi u samoreprodukciji države i nisu mesta slobodnog i samostalnog mišljenja”.
Autor se iskreno nada da je kroz knjigu ubedljivo dokazao da Desimir Tošić, Latinka Perović, Vladimir Gligorov i Zoran Đinđić mogu biti označeni kao ljudi institucije. I to kao one „inkluzivne institucije”. Kao ljudi koji su svojim likom i delom doprineli jačanju temelja prava i širenju prostora slobode.