U književnosti Borislava Pekića dnevnici su osnova za priče i romane, drame i eseje. U podrazumevanoj relaciji mišljenje i pisanje dnevnici se, u Pekićevom autorskom slučaju, umeću kao treči međučlan. Oni, naime, prethode pisanju drugih žanrova: u njima se proverava piščevo književno i kritičko mišljenje, književne teme i razumevanje sveta, poetika i politika, istorija koja se, potom preispituje i slaže u piščevoj prozi.
Pekić nimalo ne taji ovaj redosled, niti ulogu i značaj dnevnika u nastanku i oblikovanju sopstvene književnosti. Dovoljno je pogledati završni, 12. tom Pekićevih Sabranih dela iz 1984. godine, objavljen pod naslovom Tamo gde loze plaču, da bi se videlo ne samo koliko je pisac pisao dnevnike i držao do njih, da ih je smatrao sastavnim delom svog voluminoznog opusa u nastajanju, već i koliko je piščevih eseja nastalo na temelju ranijih dnevničkih zapisa. Čak bi se moglo reći da najveći broj eseja koje je Pekić uopšte napisao jesu samo razvijenije forme prethodnih dnevničkih zapisa. U mnogim od piščevih eseja ti dnevnički zapisi ili njihovi fragmenti nalaze se na samom početku kao neskriveno polazište koje se razvija, produbljuje ili se s njim stupa u dijalog.