Dnevnici Borislav Pekića liče na ogromnu i razudenu, u mnogo čemu novu i izmenjenu književnu formu koja u sebi integriše žanrove I činjenice, primere i dokumenta, marginalije i moralije, kao i razmišljanja o književnosti I stvarnosti o nastajanju pojedinih dela i o građi i postupcima kojima se do tih dela dolazi, o istoriji i politici, o zatvorskim godinama i o “izlasku unutra”.Dnenik vodim, s više ili manje savesnosti, od detinjstva. Umeli su proći dani bez ijedne beleške, potom sam ga, bez očiglednog razloga, pisao na samosatirućom upornošću, iz dana u dan, ponekad iz sata u sat (kao da je taj Dnevni sav moj život, i da sam van njega mrtav), eksperimentišući samoposmatranje kaže Pekić u uvodnoj belešci za knjigu Tamo gde loze plaču, da bi se ubrzo potom kaže posvetio samosvesnoj rekapitulaciji vlastitog pisanja dnevnika. Ako postoji nešto što moj Dnevnik od 1948. razlikuje od nekih drugih, onda je to prvom redu, njegova nezasitost u gutanju i onoga što u Dnevnik u užem smislu ne ulazi (isečci iz novina, delovi građe za romane, korespondencija, akta i ostala dokumentacija iz svakovrsnih izvora), a zatim, shvatanje da Dnevnik, potencijalnog ili aktuelnog pisca nisu tek beleške o životu literature, već i sama literatura o životu. Povezujući na ovakav način život i literaturu. Pekić iznova ističe i značaj dnevnika kao žanra i kao sredstva za razumevanje sveta. Upravo to ”u užem smislu ne ulazi” u dnevnik kao oblik pisanja predstavija u Pekićevom slučaju ključni razlog nastanka dnevnika i njegov najvažniji deo.