Dvanaest godina nakon što je prvi put objavljen, nakon što su odavno rasprodata tri srpska i jedno hrvatsko izdanje, nakon velikog broja hvalospevnih prikaza i medijskih odjeka, nakon što ga već dugo nema na policama knjižara, roman „Sjetva soli“ Muharema Bazdulja ponovo je pred čitaocima.
Vremenska distanca samo potvrđuje ono u čemu su se oko ovog romana odavno složile kritika i publika: malo je u našoj književnosti romana gde se oko stvarnog relativno recentnog istorijskog događaja konstruiše toliko majstorski napisano i slojevito konstruisano beletrističko štivo.
Mada je i nekoliko protagonista legendarnog i svojevremeno zloglasnog sarajevskog „naci-žura“ iskoristilo taj motiv u vlastitim knjigama, „kanonski“ roman o ovom događaju je bez sumnje Bazduljeva „Sjetva soli“. Ali ona nije samo to: ona je i roman o povratku i nemogućnosti povratka, roman o ljubavima, dogođenim i nedogođenim, roman o prijateljstvu i samoći, roman o životima, osujećenim i propalim, roman o poeziji koja, možda, takve živote iskupljuje.
Na tragu pisaca kakvi su Kadare, Kundera i Bolanjo, „Sjetva soli“ filigranski precizno pokazuje kako se lome krhke ljudske sudbine pod pritiskom političke i društvene represije.
