Nakon zbirke poezije Žene koje nisu videle more Marija Marković pokazuje da pored
pesničke suvereno vlada i kratkom proznom formom. Njene priče okupljene u ovoj knjizi nas,
nekad silovito, a češće suptilno, uvode usvetove koji nas okružuju, a kojih možda i nismo svesni. U tim svetovima, u životima junakinja, kroz njihovu svakodnevicu, ono ovde i sada –
prelamaju se slojevi sećanja, katkad celoviti, katkad dati samo u konturama. To su priče izuzetno
jake atmosfere, muzikalnosti i kolorita. Marija Marković zna da Habia Rubica nikada ne doleti slučajno.
Bojan Krivokapić
Junakinje u pričama Marije Marković duboko su upletene u vlastita sjećanja. Bilo da nam priča
o izgubljenim ljubavima i životima, ili o biljkama i pticama, mlada autorica jako dobro zna: prošlost se nikada ne dovršava. Nezaustavljiva kao voda, ona konstantno protječe našim
unutrašnjim svjetovima. I ako je nešto u svemu tome izgubljeno, onda smo to mi danas, u svim
njenim vrtlozima i bujicama.
Lejla Kalamujić
