Ova priča je, zapravo, dnevnik jednog nomada koji je uspio da probudi čovječanstvo. Pristup temi je kao kod Knausgora. Dakle, ni nalik balkanskom književnom diskursu. Iz teksta izbija stvaralačko ludilo, koje se nastanjuje u priču i čitaoca, u sobu sto pedeset pet nudističkog kompleksa na Adi i u vodu Bojane, koja ostavlja dilemu da li se uliva u more, ili iz njega izvire. Tema, način pisanja i postupak u ovom romanu bježe od uobičajenosti, od učmalosti tekstova naviknutih na prosječnost, na kliše, na velike teme, na istorijske događaje, na političko pamfletisanje i identitetsku patetiku. Tekst Anđele Bulajić je savremena Ljepota poroka, otvaranje književnog horizonta iznad crnogorskog plavog neba.- Kemal Musić
„Svako čita svoga Homera”, davno je napisao Gete. U kontekstu romana Kaliban Anđele Bulajić mogli bismo da kažemo da autorka čita (piše) svog Šekspira. Ostrvski demon iz drame Bura u simboličkom ključu, ne samo u eksplicitnosti naslova, glavni je junak ovog romana, ali kao (sve)prisutnost, a ne kao lik koji ima direktno dramaturško dejstvo. Anđela Bulajić je za mesto radnje izabrala ostrvo, „turistički raj” – Adu Bojanu, sa vidljivim pečatima soc-realizma i stihijom novih varvara u dionizijskim egzaltacijama godišnjih odmora i morske zabave. Nasuprot njima, „vladar ostrva” i htonsko biće izgleda kao setni starac prepunjen mudrošću trajanja i zgrožen civilizacijskim „vrednostima”. Očigledno je da je citirajući Šekspira autorka želela da pokaže sve aspekte dehumanizacije kroz iskustvo života jedne sobarice na ostrvu, ali i Kalibana koji se više ne bori protiv Prospera, već protiv mnoštva njegovih inkarnacija u likovima novih varvara. - Petar V. Arbutina