"U Doktoru Faustusu je došlo do prave „provale" istorije u Manovo umjetničko ostvarenje. Neposrednije nego u bilo kojoj drugoj njegovoj pripovjedačkoj tvorevini, predmet spisateljske igre iz koje nastaje književni svijet romana, tu su i aktuelno zbivanje, čiji je pisac svjedok i sudjeonik, i ono što je, pripremajući ga, ovom zbivanju prethodilo, kao i dalja prošlost sa svojim figurama i simbolima, djelotvornim u prikazivanoj sadašnjici tako što se viđenje i tumačenje te prošlosti čitaocu neposredno daju preko naratora koji piše životopis svoga prijatelja, ali i fantomski-neuhvatljivo, kao ponovljene crte predaka na licima savremenika, koji se ne vide uvijek, niti je svako sposoban da ih prepozna. Ni u jednom svom pripovjedačkom djelu nije Man tako eksplicitan kad je riječ o istorijskom zbivanju, kao u Doktoru Faustusu, ali u isti mah, ni u jednom drugom djelu ne zavisi njegovo razumijevanje u tolikoj mjeri od sposobnosti da se prate aluzije, podrazumijevani nedorečeni i poludorečeni sadržaji, niti su šifre kojima se pisac služi tako složene. Doktor Faustus slika epohalno finale, koje predstavlja nacional-socijalizam u Njemačkoj i Drugi svjetski rat, i njegovo približavanje, viđeno prije svega iz perspektive reprezentativne sudbine umjetnika, a onda i kroz preplitanje drugih građanskih sudbina. Problem sa kojim se Toman Man suočava od svojih početaka: umjetnik je među drugim ljudima usamljenik, iako njegovo djelo treba da bude njegovo obraćanje njima- dobija ovdje najzaoštreniji vid i bitno povijesni smisao." Dragan Stojanović
