Komplet zbirku knjiga autora Dejana Tomića sačinjavaju tri fantastične knjige koje su sjajan poklon za svaku priliku I knjige za svaku kuću.1.Srpske narodne poslovice-su najumniji deo narodnog predanja. U njima se nalazi drevno životno iskustvo nastalo u toku mnogobrojnih iskušenja čoveka i naroda.Ovi jezgroviti i jasni pogledi na svet su veoma često putokaz čovekovog života, zbog čega zauzimaju ugledno mesto među narodnim umotvorinama.U ovom zborniku data je tematska podela i sačivana je jezička osobenost poslovica, uz to, nisu redigovane prema današnjem pravopisu.2.Srpske narodne pripovetke-koja je pred nama na najbolji način zastupa Vukovu filološku koncepciju: „Kao što su pjesme ugled jezika naše narodne poezije, tako će ove pripovijetke biti ugled narodnoga jezika u prozi“ (Vuk St. Karadžić, Oglas za Srpske narodne pripovijetke, 1853).Korpus koji je priređivač uvrstio u svoj izbor sačinjava obimna građa iz različitih epoha i kulturnih areala: u izvorima je dat impresivan spisak od 94 monografije, antologije i zbornika od 19. do 21. veka, kao i 80 teško dostupnih periodika, zabavnika, od Zabavnika Dimitrija Davidovića za 1816. godinu, almanaha, počev od Banatskog almanaha Dimitrija Tirola, štampanog u Temišvaru za 1817. godinu, kalendara, počev od Ružice, kalendara za ljeto 1832. godine, listova i časopisa, poput Srpske zore iz 1836, Serbskog narodnog lista 1835-1848 (ur. Teodor Pavlović), mesecoslova,
počev od Mjesecoslova za godinu od Roždestva Hristova 1845. i dr.U zbirci koju je priredio Dejan Tomić pripovetke su klasifikovane po tematskom kriterijumu, objedinjene zajedničkim motivima, događajima ili junacima. Posebno se izdvajaju legende i predanja o Svetom Savi, o tipskim likovima šaljive priče kakvi su Era, Nasradin hodža, Lala, Baja-Džora; o nerazumnim postupcima i glupim navikama; o porodičnim odnosima, osobito na relaciji muž-žena i svekrva-snaha; ouniverzalnim etičkim kategorijama kakvi su poštenje i pravdoljubivost datim u iskrivljenoj optici laži i prevare; o uzajamnom nadlagivanju i krivom suđenju; veštim spletkama dovitljivih kradljivaca i dr. 3.Znameniti Srbi u zapisima i anegdotama-Anegdota postaje pod velikim duševnim pritiskom, kada čovek ima moralnu ili materijalnu odgovornost, pa ona dođe kao izraz tog osećanja. Tada ona spasava stvar i često daje udarac protivniku.Anegdota je kao oštra sablja, koja jednim zamahom poseče protivnika, jer su ljudi „bez jezika“, inače junaci i glavari, drhtali pred gospodarem i narodom od „jezika“. Ona zavisi od čovečijeg duha, pa je potreban bistar i oštrouman čovek da je stvori, a slobodan i otresit da je kaže na teškom mestu, na megdanu: pred gospodarem i glavarima, na skupu pred više stotina ljudi.Tako javno izgovorena anegdota se širi od usta do usta, kao primer mudrosti, hrabrosti, pravičnosti i rečitosti, i ostane kao pametan savet i pouka, a često i kao pravilo. Takve anegdote postanu opšte narodne, jer je kroz pojedinca progovorio narod.