Cvija Peranović Kojić nije novo ime na književnoj pozornici i već ste imali priliku da je upoznate kroz četiri objavljene knjige, od kojih su dve napisane za mališane, i da osetite deo njenog senzibiliteta.
Oni koji su upoznati bar sa delom njenog stvaralaštva osetiće povezanost autorke sa univerzumom i želju da traga za tim neistraženim, nerečenim, a univerzalnim u odnosima ljudi i prirode, čoveka i Svevišnjeg, na kraju autora i njegovog dela.
Novom knjigom koja je spoj poetskog i proznog izraza „Gradimo mostove sreće“ poetesa je nastavila tamo gde je prethodnim naslovima stala i nastavila sagu o drugoj strani života (Druga strana života) i potragu za univerzalnom
ljubavlju koja ne poznaje granice, ni prepreke (Gde ljubav spaja). Sama simbolika mostova u novoj knjizi nagovestiće centralni motiv njenog novog dela i dati neku vrstu odgo-vora na pitanje: kako sačuvati dušu u vremenu kada je to ljudsko, humano ustuknulo pred izazovima spoljnjeg, materijalnog sveta.
„Gradimo mostove sreće“ nije stereotipna zbirka poezije, već je nalik lirskom putokazu koji vas vodi kroz Scile i Haribde autorkinog hoda po dilemama – šta je uopšte sreća i kako premostiti dileme i izazove. Put će nam olakšati
tematskim ciklusima u kojima se smenjuju refleksije i emocije. Da bih čitaoce usmerila, ovde ću ih nabrojati: Gradimo mostove sreće; U željama je spas; Sjeme
bratstva, Hoće li čovjek progledati; Gdje ljubav živi, sreća snove sniva; I on je tu i Budi svoj.
Prvi ciklus nudi tu viziju, ključ, kako videti i napraviti most između dilema, problema i prevazići ih. Ima u stihovima ovog ciklusa mnogo poznavanja zena, samospoznaje, dosta Ničea i učenja Zaratustre.
Kad gajiš nadu,
nemoj da te sumnja boli!
Ponekad, sreća se rađa
gdje zaspali su snovi.
(Gradi mostove sreće)
Kada o mostovima priča kroz stih njen apel je , pre svega, da se oni ne smeju
rušiti:
Ne ruši mostove!
Mogu ti zatrebati.
Kad shvatiš zabludu svoju,
možda poželiš da se vratiš.
Ne ruši mostove!
Ne briši otiske stopala!
Vječnost je neizbrisiva,
a duša nikad ne spava.
Ne ruši mostove
Ključ zadovoljstva sobom i poimanja sreće je u samospoznaji, a to je jedini
most do ljudskog mira. Pesnikinja o tome govori kroz stih:
Život je lijep kad cijeniš sebe,
otpustiš sve što ti oduzima vrijeme,
što te sputava i nelagodu stvara
dok svrha tvog života u tebi spava.
(Život je vječan)
Sledeći ciklus U ŽELJAMA JE SPAS tematski ima nešto više lirske
naracije i tu je više intimnih pesama. Kada na tu temu piše, opet je vidljiv taj most
koji postavlja između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Imperativ autorke je da se
želja nikada ne sme zapretati, ni pokidati to emotivno tkivo koje te je za nekog
vezivalo.
Uvijek ću biti za tebe tu...
Samo poželi, ja pružiću ti ruku...
Skupljaću zvijezde na dlanu,
grliti mjesečinu mladu,
čuvati mjesto za nas
i našu mirnu luku.
Stajaću gdje niko nije...
Na hridima čarolije
skupljati morsku pjenu,
pretvarati u postelju bijelu,
i svaku kap rose
da prospem po usnulom tijelu.
(U željama je spas)
Autorka će svojim stihovima dotaći i motiv bivših emotivnih veza kada je
most srušen i samo njih dvoje znaju ima li nade da se ponovo izgradi. Čak i tu
želja, nada i volja mogu nešto da učine da sve ne bude samo prošlost.
Srešćemo se u ulici palih junaka,
bez broja i odredišta...
Imaćemo sebe i ovo vrijeme…
Imaćemo trenutak, čas i nas -
imaćemo sve i ništa,
blijedi pogled i nijema usta...
A misli k’o magla gusta,
lebdjeće svuda tražeći spas.
(Ulica slavnih)
Pesme ovog ciklusa stilski su jednostav-nije i sa refleksije i meditacija
poetesa prelazi na čist lirizam. U njima nema trećeg, univerzalnog, lica, već
dominiraju zamenice ja i ti koje ciklusu daju intimni pečat.
Možda te obeshrabri prisustvo moje...
Prikrij sve slabosti svoje,
nemoj se čuditi što me tu ima!
Možda samo čekam da prođe zima,
i neke zebnje što mi dušu more,
jer otpuštam propale snove.
(Vir)
Nećete sresti kod autorke mnogo stihova u kojima dominira pesimizam. Čak i
kada govori o takvim temama - ljubavi koja je prošla, osećamo prisustvo
dostojanstva i nema mestu sažaljenju. Možda i najlepši stihovi ovog cikusa su u
pesmi Zidovi duše:
Korakom novim cipele vučem...
Đonovi teški, al’ bolje je nego juče.
Danas sam živa, a juče umrla.
Da li sam ista ili osoba neka druga
što je isti bolovi muče?
I kada mislimo da mosta više nema, da je ona druga obala pomirenja daleko
, optimizam se opet vraća.
Dođi jednom, odvažno, hrabro…
Ne zaključavaj to blago
u srcu, u duši,
što ljubav ubija i guši.
Dođi jednoCvija Peranović Kojić nije novo ime na književnoj pozornici i već ste imali priliku da je upoznate kroz četiri objavljene knjige, od kojih su dve napisane za mališane, i da osetite deo njenog senzibiliteta. Oni koji su upoznati bar sa delom njenog stvaralaštva osetiće povezanost autorke sa univerzumom i želju da traga za tim neistraženim, nerečenim, a univerzalnim u odno-sima ljudi i prirode, čoveka i Svevišnjeg, na kraju autora i njegovog dela.
Novom knjigom koja je spoj poetskog i proznog izraza „Gradimo mostove sreće“ poetesa je nastavila tamo gde je prethodnim naslovima stala i nastavila
sagu o drugoj strani života (Druga strana života) i potragu za univerzalnom ljubavlju koja ne poznaje granice, ni prepreke (Gde ljubav spaja).
Sama simbolika mostova u novoj knjizi nagovestiće centralni motiv njenog novog dela i dati neku vrstu odgovora na pitanje: kako sačuvati dušu u vremenu kada je to ljudsko, humano ustuknulo pred izazovima spoljnjeg, materijalnog sveta.
Kad gajiš nadu,
nemoj da te sumnja boli!
Ponekad, sreća se rađa
gdje zaspali su snovi.
(Gradi mostove sreće)
Kada o mostovima priča kroz stih njen apel je , pre svega, da se oni ne smeju
rušiti:
Ne ruši mostove!
Mogu ti zatrebati.
Kad shvatiš zabludu svoju,
možda poželiš da se vratiš.
Ne ruši mostove!
Ne briši otiske stopala!
Vječnost je neizbrisiva,
a duša nikad ne spava.
Ne ruši mostove
Ključ zadovoljstva sobom i poimanja sreće je u samospoznaji, a to je jedini
most do ljudskog mira. Pesnikinja o tome govori kroz stih:
Život je lijep kad cijeniš sebe,
otpustiš sve što ti oduzima vrijeme,
što te sputava i nelagodu stvara
dok svrha tvog života u tebi spava.
(Život je vječan)
