Mihaela Šumić spada u red onih književnica i književnika koji žele pobjeći iz zamke autorstva, ostavljajući time dodatni prostor slobode svojim junakinjama i junacima i njihovim glasovima.
Njene junakinje su i te kako specifične i nije im bezrazložno ostavila pomenuti prostor; čak i sama Laura je ovdje, kao i autorka, neka vrsta posrednika, medijuma, tek prenosnik mnoštva ženskih glasova koji kroz nju konačno govore svoje prećutane priče.
Tu je uredno posložena po abecednom redu historija ženskog svjedočenja svijeta koje je imaginarna Laura „prikupila” slušajući one koje niko nije htio čuti; marginalizovane, nesrećne, psihički oboljele, zlostavljane, zanemarene, žene izopštene iz društva, žrtvovane, zatvorene u institucije.
Laura im posuđuje svoje uho, tijelo, najzad i svoju ljubav i potpunu predanost. Laura Carvalho je otjelotvorena mogućnost slušanja i saosjećanja koja se pojavljuje da svaku od njih sasluša i potom iščezne jer u stvarnom svijetu ona kao takva nije moguća. A „Imenik Laure Carvalho” je neobično sačinjena knjiga pjesama kojom Mihaela Šumić još jednom potvrđuje snagu svoje mašte i talenta.
