Psihoanalitička praksa je neodvojiva od njene teorije. Ova knjiga se, upravo, rukovodi navedenim uvidom. Osnove psihoanalitičke prakse shvaćene u smislu danas već uveliko klasičnog talking cure-a nužno podrazumevaju refleksivno poznavanje logike ustrojstva struktura nesvesnog. Tako nešto, naprosto, ne biva moguće bez ozbiljnog uzimanja u obzir strukture i dinamike čovekove jezičke kompetencije. Normalnost i patologija subjekta analitičkog iskustva bitno se očitavaju u polju govora. Za psihoanalizu su relevantne idiosinkrazije i aberacije govorećeg subjekta, kako na semantičkom tako i na prozodijskom planu. Govor subjekta analitičkog iskustva nije vođen samo lingvističkim strukturama nesvesnog, već i sadržajima prisutnim u džepovima psihoticizma, koji, neminovno, uvode u igru ono prelingvističko, prozodijsko. Međuigru značenja i zvuka i njihovih efekata. S tim u vezi, nameće se pitanje: da li se, i na koji način, pomenuti uvidi mogu dovesti u sklad sa poznatom Rikerovom tezom o neophodnosti kako hermeneutike tako i energetike u psihoanalizi?
Gordana Vulević je nastavnik na Odeljenju za psihologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu. Objavljuje radove iz oblasti psihoanalize, semiologije i teologije. Autor je knjige Razvojna psihopatologija objavljene 2016. godine u izdanju Akademske knjige, Novi Sad.