Kako ova knjiga nosi naslov Povijest svjetske književnosti, čitatelje će možda iznenaditi što nije nalik uobičajenim takvim priručnicima, a priložen joj je i dodatak koji se razlikuje kako u tematici tako i u načinu izlaganja. U njoj se u glavnom dijelu tek vrlo malo govori o izvaneuropskim književnostima, a o hrvatskoj književnosti i znatno više no što bi joj u tako uskom izboru moglo pripadati. Dodatak pak prije je svojevrsna metaforička konstrukcija razvoja moderne proze no prilog bilo kakvoj tradicionalnoj povijesti književnosti. Razlozi su takve strukture s jedne strane u praktičnoj namjeni, s druge u pokušaju da uz priručnički karakter knjige dodam i nešto od vlastitih shvaćanja povijesti književnosti, a s treće se barem u nekoj mjeri mogu i teorijski obrazložiti. Što se tiče ovoga posljednjeg, želim upozoriti na moj esej „Koncepcije povijesti svjetske književnosti“, koji je objavljen u Teoriji književnosti. Rječniku književnoga nazivlja, objavljenoj u prošloj mojoj knjizi ovog izdavača. Tamo sam, naime, pokušao objasniti kako držim da se povijest svjetske književnosti ne može napisati po uzoru na povijesti pojedinih nacionalnih ili nekako drugačije uže određenih povijesti književnosti, a niti na povijest drugih umjetnosti. Ključna je pri tome moja teza da se zbog raznolikosti jezika i širine obuhvata ne može ni zamisliti objektivistički prikaz cjelokupne građe svjetske književnosti, pa se svaki takav pokušaj svodi na projekciju. Takva pak projekcija proizlazi iz recepcije koju neka nacionalna kultura i posebno književnost nužno sadrži kada se radi o drugim književnostima, a kako je ona ograničena i znanjem autora te kulturom i književnošću kojima on pripada, ali i naporom da obuhvati što više od bogatstva svjetske književnosti, svaka se povijest svjetske književnosti, smatram, može opisati jednostavnom formulom: „moja je, naša i svjetska“.
Milivoj Solar