Dva novinara časopisa "Stern", Kail Herman i Horst Rik, upoznaju 16-ogodišnju Kristijanu 1978. godine u Berlinu dok je bila svjedok na suđenju čovjeku optu�enom za korišćenje usluga dječije prostitucije.
Zakazali su dvočasovni interviju sa Kristijanom, ali dva časa su se pretvorila u dva mjeseca intezivnih razgovora, a oni su oblikovani u knjigu Mi djeca sa stanice Zoo.
Ova potresna knjiga razotkriva istinski problem dječije narkomanije i dječije prostitucije, ali i čitav društveni kontekst koji omogučuje da se ovi problemi nesmetano razvijaju: nezainteresvanost odraslih za probleme djece i mladih, hipokrizija društva, konformizam, nepostojanje odgovarajućih institucija i nezainteresovanost postojećih, dehumanizovana kompetitivnost u školi i društvu...
Droga je oduvijek bila jedno od najgorih sredstava da se ljudima oduzme svijest o tome da predstavljaju žrtve društvenog razvoja. Alkohol ima među radnicima već dugo ovu funkciju. Posljednih decenija pridružila su mu se druga sredstva zavisnosti: psihofarmatici, legalan i unosan posao i droge poput heroina ili kokaina, doduše ilegalne ali ne manje unosne.
